13. petak i 430 eura koje sam zaboravio isplatiti

[lavendercherida]

Petak, 13. Bio sam svjestan datuma. Ali nisam praznovjeran. Nikad nisam bio. Jednom sam čak namjerno prošao ispod ljestava, samo da dokažem prijateljima da sam racionalan. Ljestve su bile stare i gotovo su pale na mene, ali to nije poanta.

Poanta je da sam tog petka došao kući ranije. Na poslu smo završili sve do podneva, šef je pustio ekipu kućama, a ja sam stigao doma točno u 13:13. Točno tada sam pogledao na mobitel i vidio vrijeme. Naslonio sam se na kauč, uzeo tablet, i počeo tražiti nešto što će me zabaviti pola sata prije nego što krenem po djecu iz škole.

I tako sam sletio na jednu recenziju. Netko je opisivao svoje iskustvo s online kazinom. Nije bilo onog uobičajenog "postao sam milijunaš preko noći". Bilo je dosadno i istinito. Tip je napisao kako je uplatio 30 eura, igrao neki slot s egipatskom temom, i završio s 120 eura. I onda je to isplatio. I to je to. Nema drame.

Ne znam zašto, ali ta običnost me privukla. Nije bilo lažnog sjaja. Samo činjenice. I na dnu te recenzije, pisalo je ime. Upisao sam ga u pretraživač. službeni Vavada Casino otvorio se za manje od tri sekunde. Stranica je djelovala uredno. Tamna tema, zlatni akcenti, popis igara koji nije vrištao na mene.

Registracija? Dvije minute. Moje pravo ime, mail, broj telefona. I to je to. Nisu me tražili osobnu odmah. To me malo začudilo, ali nisam se žalio.

Uplatio sam 25 eura. To je bio moj limit. Ne zato što sam škrt, nego zato što sam znao da će mi, ako izgubim više, biti žao. A mrsko mi je biti ljut sam na sebe. To je najgora vrsta ljutnje.

Prvih deset minuta igrao sam slot koji se zvao nešto poput "Book of Dead". Znao sam ga iz priča – jednostavan, poznat, bez gluposti. Ulog od 1 euro po okretaju. Pet okretaja – ništa. Šesti – 5 eura. Sedmi – ništa. Osmi – 10 eura. Deveti – ništa.

I tada sam promijenio igru. Ne zato što sam mislio da će mi se posrećiti, nego zato što mi je pozadina te druge igre izgledala ljepše. To je sve. Imao sam 23 eura na računu. Kliknuo sam na slot s vatrenim zmajevima. Prvi okretaj – 0. Drugi – 0. Treći – ekran je eksplodirao.

Nije bilo zvonjave. Nije bilo pjevanja. Samo su se brojke počele vrtjeti same od sebe. Prvo 25, onda 50, onda 87, onda 130. I sve je stalo na 176 eura. Nisam ništa ni kliknuo. To je bio automatski bonus krug koji sam aktivirao bez da sam znao da postoji.

Osjećaj je bio čudan. Nije to bila euforija. Bilo je to više kao kad otvoriš frižider i vidiš da je netko već kupio ono što si namjeravao kupiti. Olakšanje. I mala doza "ozbiljno?".

Nisam isplatio odmah. To je bila moja prva greška. I sretna greška, kako se ispostavilo.

Odlučio sam nastaviti igrati, ali s pola iznosa. Uzeo sam 76 eura od dobitka i ostavio 100 sa strane na računu. S tih 76 sam krenuo igrati rulet. Ne zato što razumijem rulet – ne razumijem ga uopće. Ali zato što mi je bilo dosadno gledati kako se kotači vrte sami od sebe.

Stavio sam 10 eura na crveno. Dobio. 20 na crno. Dobio. 10 na broj 13 (sjetite se, petak je 13., ali nisam praznovjeran). Izgubio. Onda opet 10 na par. Dobio. U roku od pet minuta, tih 76 eura postalo je 142 eura. Nisam znao što radim. Samo sam pogađao. Svaki put kad sam htio prestati, nešto me guralo dalje.

I onda sam napravio nešto stvarno glupo. Stavio sam 50 eura na broj 7. Jedan jedini broj. To nije strategija. To je ludost. Ali kliknuo sam. Kuglica se vrtjela. I stala. Na broju 7.

50 eura puta 35. Točnije, 1.750 eura. Ali nisam dobio toliko jer sam igrao europski rulet s jednom nulom. Isplata je bila 1.750 eura. Ali ja sam imao ukupno na računu tada 242 eura prije tog okretaja (100 + 142). Nakon što je kuglica stala na sedmicu, moj račun je pokazivao nešto više od 1.900 eura. Točan iznos sam zaboravio. Ali sjećam se da sam ugasio tablet, stavio ga na stol, i otišao do prozora.

Nisam bio sretan. Bio sam preopterećen.

Stajao sam pet minuta i gledao u ulicu. Djeca su se igrala ispred zgrade. Netko je pokušavao parkirati. Normalan svijet. A ja sam upravo u roku od 20 minuta, nasumičnim pogađanjem, stvorio nešto što je jednako pola moje plaće.

Vratio sam se tabletu. Isplatio sam 1.800 eura. Ostavio 100 za kasnije. Proces isplate je trajao jedan dan. Sljedeći dan, novac je bio na mom računu.

Što sam kupio? Ništa posebno. Platio sam kredit za auto. Platio sam klincima produženi boravak za cijelu godinu. I supruzi sam kupio onu torbu koju je gledala na Božić, ali rekla da je "preskupa".

Nije me sram reći da sam te večeri, kad sam isključio tablet, otišao na službeni Vavada Casino još jednom. Samo da vidim povijest transakcija. Trebalo mi je da povjerujem. I povjerovao sam tek kad sam vidio uplatu na bankovnom izvodu.

Taj petak, 13., naučio me dvije stvari. Prvo – praznovjerje je glupost. Drugo – sreća postoji, ali ne traje. I zato je treba isplatiti. Brzo. Prije nego što se predomisliš.

Prošlo je dva mjeseca od tog dana. Igrao sam još nekoliko puta. Uvijek istih 25 eura. Ponekad izgubim sve za 10 minuta. Ponekad dobijem 40 i izađem. Ali jedno znam – više nikad neću stati na broj 7 s 50 eura. Jer ta vrsta sreće dolazi jednom. I došla mi je u petak, 13., baš kad sam htio dokazati da u praznovjerje ne vjerujem.

Ironija? Možda. Ali iskreno – neka. Imam ljepšu torbu u ormaru i mirniju godinu pred sobom. To je bolje od bilo kakvog znaka.