Moja pozicija u firmi nije ništa posebno — obična uredska papirologija, sastanci, mailovi koji se gomilaju brže nego što ih stignem arhivirati. Posao je siguran, dosadan i predvidljiv, a upravo me ta predvidljivost ponekad izjeda. Nakon osam sati za kompjutorom često se zateknem kako izmišljam razloge da ne idem kući. Vožnja tramvajem, večera uz mobitel, poneka serija koju sam već gledao, pa u krevet. U jednom trenutku sve je postala rutina koja se ponavlja poput loše presnimljene vrpce.
Zato sam jednog popodneva, umjesto da gledam u zid, počeo brskati po internetu. Ne tražeći ništa konkretno, samo onako — da pređem s jednog linka na drugi. I tako sam naletio na vavada kladionica. Iskreno, nisam ni znao zašto sam kliknuo na taj banner. Možda zbog boja, možda zbog sportskog logoa koji mi je djelovao poznato. U prvi mah nisam ni shvatio da se radi o online kladionici i kockarnici. Pomislio sam — što naučiti? U životu sam se kladio na utakmice s društvom, ali nikad nisam ulazio u takve portale.
Ali ono što me je zadržalo nisu bile igre na sreću. Prvo sam vidio jednostavno sučelje, bez gužve i bez onih napadnih svjetala kojih sam se pribojavao. Registracija je prošla bez problema, a na ekranu se pojavila opcija da igram „na zabavu"" — bez novca. Ali ja sam odlučio stvarno osjetiti rizik. Uplatio sam sto eura, otprilike onoliko koliko bih potrošio na večeru s prijateljima. Dobro se sjećam kako mi je srce malo burnije zakucalo kad sam kliknuo na igru s kartama. Nije to bio strah, već nešto što me izvuklo iz one iste svakodnevice. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam da je važno samo što se događa u ovom trenutku, a ne što ću raditi ujutro.
U početku sam igrao malo i oprezno. Ponekad bih osvojio pet eura, ponekad vratio na nulu. Ali nisam bio tu zbog novca. Odjednom, tih dvadeset minuta navečer postalo je moj test načina razmišljanja. Svidjelo mi se što moram smisliti parametre — koliko si smijem dopustiti, koja igra ima smisla, kada stati. Taj sam osjećaj nosio sa sobom na posao: umjesto da razmišljam o tuđim pogreškama, počeo sam gledati na svoje slobodno vrijeme kao na mali laboratorij. U vavada kladionica sam zapravo pronašao svoje večernje odredište, mjesto gdje nisam bio nitko od ureda — niti srednji menadžment, niti odgovorni za izvještaje. Bio sam samo ja s karticama.
Onda je došao jedan petak koji je promijenio ton svemu. Nisam imao planove, svi su bili negdje drugdje, a ja sam tulumario sam s mislima. Zasjeo sam za stol s laptopom i rekao sam sebi: daj, pokušaj nešto posve novo. Izabrao sam rulet, što do tada nisam nikad igrao. Stavio sam deset eura na crveno, čisto onako iz hira. I crveno se dogodilo. Onda sam ostavio dobitak da raste, ali držeći se pravila: nagradni fond koji sam dobio, a na koji nisam računao, dijelim na pola. Jedna polovica je ostala na računu za neku buduću zabavu, druga je otišla na uobičajene kućne troškove. Ne mogu reći da je bio veliki iznos, ali meni je tada bio najvrjedniji dobitak — uopće nije bilo važno što sam na kraju izgubio par kuna. Bitno je da sam se osjećao bogato, jer sam imao kontrolu nad vlastitom večeri.
Upravo me to natjeralo da dublje razmislim o tome što rade ljudi kada im je dosadno. Mnogi posegnu za pićem ili cijelim paketom čipsa pred televizorom. Ja sam počeo tražiti aktivnosti koje ne troše previše energije, ali zaokupe pažnju. Nekoliko puta tjedno, nakon večernje šetnje, znao sam ući i igrati jedan jednostavan automat s voćem. Ništa previše, za desetak kuna. Iskreno, smijao sam se sam sebi kako mi je stalo do naranče ili trešnje na ekranu. Ali ta simpatija trajala je točno jednu polusatnu sesiju, nakon koje bih lako ugasio laptop. Prijatelj iz firme me jednom pitao zašto sam tako dobro raspoložen. Rekao sam mu istinu: našao sam način da provjerim sreću bez velikih očekivanja. On me pogledao sumnjičavo, a ja sam samo spomenuo da mi pauza za kavu sada ima drugačiju težinu. Nisam ga uvjeravao ni da je to dobro ni loše — jednostavno je bila činjenica da sam prestao tražiti ono što mi je posao pružao.
Jedne srijede, nakon jako lošeg radnog dana, imao sam divlju želju da „nadoknadim"" negativnu energiju i ponovo sjednem za vavada kladionica. Počeo sam agresivnije, bez sistema. I naravno, izgubio sam više nego što sam mislio. Međutim, umjesto da se ljutim i jurim gubitak, napravio sam pauzu. Zaključao sam novčanik u ladicu, otišao u kuhinju i napravio si čaj. Dok se voda grijala, pomislio sam kako se moja prva reakcija — bijes i želja za osvetom — razlikuje od moje normalne osobnosti. To je trenutak u kojem sam zaista nešto shvatio: igre na sreću su ogledalo, pokazuju koliko se dobro nosimo s nerijetkim stvarima u životu. Zato sam se vratio za stol tek nakon dva dana, sa zamisli da ću si taj put postaviti više pravila, a ne samo gole brojke.
Lakše je reći nego napraviti, jer kad smo u igri, lako zaboravimo da je sve slučajnost. Ja sada znam da u kladionici nema žurbe, gradova koji čekaju na mene, niti velikih armada koje će se pokrenuti ako pogodim. Postoji samo nekoliko podjela i nekoliko trenutaka pažnje. To me je podsjetilo na to da se prema svakom danu mogu odnositi kao prema igri — s fokusom na male korake, a ne na velike dobitke. Možda je to zvučalo gore nego što je trebalo? Ne.